Ante Bruno Bušić, hrvatski domoljub, karizmatični prognanik 70-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije, rođen je 6. listopada 1939. u Vinjanima Donjim, nedaleko od Imotskog, no sudeći prema pismu koje je objavljeno na Facebook stranici Zaklada Zvonko Bušić Taik, Bruno je tvrdio da je - Hercegovac!
Naime, u pismu iz Zvonkova pisma prijatelju stoji:
..."Moram ti spomenuti i to kako je na jednom sastanku pok. Bruno Bušić rekao da je i on iz Gorice. Naime, među tridesetak ljudi bilo je nekih koji su bili uvjereni da je on iz Dalmacije, a neki su mislili da je iz Hercegovine pa ga je jedan zamolio da pravo kaže odakle je. Na moje čuđenje, Bruno je, ne trepnuvši okom rekao - "Hercegovac sam od glave do pete, iz sela Gorice odakle i Zvonko.
Ne znam da li je bilo onih koji su u to posumnjali, jer nitko se nije usudio kod mene provjeravati. Kada sam kasnije bio sam s Brunom, ja sam ga ukorio zašto je lagao pred ozbiljnim i većinom nepoznatim ljudima.
"Nije to u stvari bila laž", reče mi smiješeći se "jer kao prvo, moja je majka bila Hercegovka, kao drugo maćeha mi je iz Gorice i treće, svi Bušići iz Drage lozom su iz Gorice". Da, Gorica je i stvarnost i mit", stoji u ulomku pisma.
Inače, Bruno Bušić nije navršio ni 40. godinu kad ga je 16. listopada 1978., u jednoj pariškoj veži, iz zasjede sustigao metak plaćenog ubojice, vjerojatno UDBE, zloglasne jugoslavenske policije koja je, premda je mijenjala nazive, zauvijek ostala poznata pod tim imenom. Međutim, Bruno je bio na nišanu još nekih obavještajnih službi čijim državama nezavisna Hrvatska nije bila po volji.
Veoma je rano, već u sedmom razredu, prvi put došao u sukob s režimom pa mu je zabranjeno školovanje u svim jugoslavenskim školama. Ipak je maturirao 1960. u Splitu, a zatim upisao Ekonomski fakultet i diplomirao već 1965. Zaposlio se u poduzeću Geoistraživanje, a sredinom 1965. dobio je posao asistenta u Institutu za historiju radničkog pokreta.
Iduće godine osuđen je na kaznu zatvora zbog stajališta suprotnih službenoj ideologiji. Bježi u Austriju, ali se vraća i ponovno radi u Institutu kod doktora Tuđmana. Odlaskom Tuđmana s mjesta direktora i Bušić mora napustiti Institut. To je vrijeme početka Hrvatskog proljeća i Bruno se 1969. zapošljava u novopokrenutom Hrvatskome književnom listu. Nakon što je list prestao izlaziti, Bušić odlazi u Pariz. Vraća se početkom 1971. i postaje jedan od urednika Hrvatskog tjednika.
Hrvatsko proljeće doživjelo je slom. Bušić je 12. prosinca 1971. uhićen i osuđen na zatvor iz kojeg izlazi potkraj 1973. Osuđen je zbog zlonamjernog i neistinitog prikazivanja jugoslavenske stvarnosti koju će uskoro, i na vlastitim leđima, iskusiti na dubrovačkome Stradunu gdje su ga tajni jugo-agenti pretukli u nazočnosti policije. Tada ilegalno odlazi u London gdje piše za Novu Hrvatsku, stalno mijenjajući boravišta. Promiče ono što će se poslije ostvariti: pomirenje sinova ustaša i partizana kao uvjet stvaranja hrvatske države.
Bavi se promidžbom u Hrvatskome narodnom vijeću, no čitavo ga vrijeme prate agenti i 16. listopada 1978. pucaju u onoga koji će postati idolom borbe za hrvatsku slobodu.
S pariškoga groblja Le Pere Lachaise njegovi posmrtni ostaci preneseni su na Mirogoj, među suborce koji su u Domovinskome ratu dostigli plemenite Brunine zamisli.
Grude.com
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
